Dinara

Produženi vikend povodom Prvog svibnja, praznika rada, proveli smo planinareći po Dinari.

Kako je bilo i planirano, iz Osijeka smo krenuli u petak u 10 navečer, s uobičajenog mjesta na kojem započinju svi naši izleti (parking iza Bile). Početnom broju od 34 planinara kod Nove Gradiške priključili su se još dvoje iz Požege, pa smo nastavili preko graničnog prelaza Stara Gradiška kroz Bosnu sve do graničnog prelaza Strumica u blizini Knina gdje smo stigli oko 10 sati ujutro ( ne pitajte zašto tako dugo...). Putem nas je pratilo kišno i hladno vrijeme, a okolica Drvara bila je pod snijegom pa smo bili pomalo zabrinuti kakvo će nas vrijeme dočekati u Kninu. No ondje se naoblaka pomalo  razvlačila i puhala je bura (što je bilo obećavajuće). Stigavši u Knin, najprije smo se odvezli do slapa na rječici Krčić. Slap je visok 22 metra, širok 30, a dug 21 metar i ima samo jednu kaskadu. Izvorište mu se nalazi u jakim krškim vrelima na južnim padinama Dinare, a njegov tok mjestimice poprima izgled kanjona u kojem nailazimo na slapove i mlinice, no mi ih ovaj puta nismo posjetili jer je bura nosila vodu iz slapa pa nismo mogli preko mosta. Uz Krčić prolazi stara makadamska cesta, Napoleonova cesta, koja povezuje Knin sa Kijevom. Nakon razgledanja Krčića, otišli smo u Kninsku tvrđavu koja dominira gradom i koja je bila prijestolnica hrvatskih kraljeva.Tvrđava se dijeli na pet međusobno povezanih dijelova, spada među najveće hrvatske fortifikacijske spomenike, a druga je po veličini vojna fortifikacija u Evropi, živi je spomenik kulture s muzejom, izložbenim prostorima i restoranom, u kojem smo popili kavu, a zatim krenuli prema Dinari.

Dinara je planinski masiv dugačak 20, a širok 10 kilometara, ujedno je i najviši vrh Hrvatske 1831 metra. Uspon na Dinaru i  njezin najviši vrh Sinjal sa Kninske strane započinje u selu Guge, odakle vodi dobra makadamska cesta kojom nas je autobus dovezao sve do zaravni zvane Markov grob. Ondje smo uzeli stvari koje su nam potrebne za noćenje u domu i drugi dan za uspon na Sinjal i pješke nastavili prema planinarskom domu Brezovac. Dan je postao sunčan ali uz jaku buru no ipak je to bilo vrlo ugodno hodanje prostranstvima Dinare, s lijepim vidicima. Nakon sat vremena hoda, stigli smo pod vrh Badanj, 1281m/nm, koji je neposredno uz put, i koji je kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice. Uspeli smo se na njega i uživali u lijepim vidicima na Knin, Kninsko polje i planinu Dinaru čiji je vrh Sinjal i dalje bio u oblacima, a u vršnim dijelovima nazirao se snijeg. Nakon spusta s Badnja, nastavili smo prema planinarskom domu preko prostrane livade i u dom stigli za pola sata hoda.

Planinarski dom Brezovac smješten je u lijepoj bukovoj šumi, čime je zaštičen od vjetrova, ima pitku vodu, unutarnji WC, prostranu grijanu kuhinju s blagovaonicom, manju spavaonicu u prizemlju i prostranu spavaonicu u potkrovlju, vrlo udobno i ugodno. Domom upravlja planinarsko društvo Dinara iz Knina i gospođa Gabrijela i njezin suprug bili su nam vrlo dobri, ljubazni i dragi domačini. Još jednom  im puno hvala na toploj kuhinji, vrućem čaju i kavi i na svoj dobroti kojom su ispunjavali sve naše zahtjeve.

Drugo jutro osvanulo je vedro i malo manje vjetrovito, bar nam se tako činilo dok smo već u pol sedam kretali kroz bukovu šumu laganim usponom. Došavši na Duler, ukazala nam se Dinara u svjoj punoj snazi i veličini – impozantan masiv prekriven snijegom pod neopisivo plavim nebom. Izaziva strahopoštovanje. I jezu. Osjećaš se malen i beznačajan u tolikom prostranstvu, a ipak ćeš se kroz neka dva sata uspeti na taj vrh koji vidiš pred sobom...

Put zaobilazi pašnjak Duler sve do prijevoja Samar, gdje nas je dočekao snijeg, po kome smo polako i pažljivo započeli s usponom. Cijelim putem otvarali su nam se novi i sve ljepši vidici na sve četiri strane svijeta u  kojima smo beskrajno uživali. Oko deset sati bili smo na vrhu, okruženi zasnježnim vrhuncima Hrvatske i Bosne i s pogledom na zelene doline Kninske Krajine.Vrh Dinare sastoji se od dvije podjednako visoke glavice udaljene pedesetak metara, od kojih je jedna označene geodetskim stupom, a na drugoj je pet metara visok metalni križ. Bili smo vrlo sretni i zadovoljni postignutim usponom, tim više jer nismo baš mislili da ćemo 30. travnja imati snježni uspon na Sinjal. Nakon uživanja i naslikavanja na vrhu, polako smo krenuli sa spustom prema Glavašu, odnosno Kijevu. Spust kreće kroz gustu klekovinu, a zatim izlazimo na kamene vrhunce i ploče koje zahtijevaju krajnji oprez. Oko nas su vrtače – travnate i kamene, a zatim izlazimo na prostrane pašnjake kojima dolazimo do planinarskog skloništa Martinova košara. Od vrha do Martinove košare ima dva sata hoda. I čim smo došli do trave, bez snijega, bilo nam je puno lakše i ljepše hodati. Nakon podužeg odmora na toplom suncu i mekoj travi kod planinarskog skloništa, nastavili smo sa spuštanjem prema Glavašu čiju smo kamenu kulu vidjeli izdaleka. Putem smo prošli pored izvora Gornji bunar na 1000 m/nm, čija nas je hladna i ukusna voda okrijepila. U blizini Glavaša, s lijeve strane puta je zanimljiva spilja, a zatim stižemo i do ruševina starog obrambenog grada. U Glavašu, kod planinarske kuće uređene u kontejneru, dočekali  su nas domaćini, planinari planinarskog društva Sinjal 1831 iz Kijeva koji su nam priredili ukusan obrok, a s njima i naš vozač autobusa, legendarni Ante. Nakon odmora, ića i pića, osvježeni i okrijepljeni otišli smo busom na vrela rijeke Cetine koja su nas oduševila svojom ljepotom i snagom. U blizini vrela je i najstarija starohrvatska crkva Svetog spasa iz 9. stoljeća, a oko nje groblje sa stećcima. Zatim smo još otišli u Vrliku na kavu i u trgovinu, a onda na noćenje u Kijevo. U Kijevskoj osnovnoj školi tamošnje planinarsko društvo ima svoje prostorije koje je uredilo kao spavaonice planinarima koji dolaze pohoditi najviši vrh Hrvatske. Ondje smo noćili. Iz Kijeva ( Glavaša) vodićka služba HPSa organizira svake godine zadnjeg vikenda u svibnju pohod na Sinjal promovirajući na taj način značaj uspona na najviši vrh Hrvatske.

Drugo  jutro desetak se planinara ostalo odmoriti, a kasnije su razgledali Kijevo i njegove znamenitosti, dok smo mi ostali osvanuli pred školom pripremajući se za uspon na vrh Bat, 1206m/nm, na Kozjaku Kijevskom, koji je  također kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice. Markacija za Bat počinje upravo ispred škole u Kijevu i vodi preko ceste u slikovite kamenom ograđene vrtove, sada obrasle u travu, a zatim ponovo izlazi na asfalt i makadam koji vode do ograđenog lovišta – uzgajališta. Ondje smo se preko ljestvi uspeli na drugu stranu i nastavili markiranim kamenitim putem, koji je ujedno i križni put do vrha Bat. Put prolazi kroz ugodnu hladovinu šume lagano se uspinjući, a nakon izlaska iz lovišta (opet preko ljestvi) šuma prelazi u makiju. U vršnom dijelu izmjenjuju se stijene i travnjaci što usponu daje dodatnu zanimljivost i dinamičnost i nakon dva sata hoda dolazimo na sam vrh Kijevskog Bata. Nasuprot stoji masivna stijena Dinare, vidimo Sinjal i druge vrhove koje smo pohodili jučer, gledamo put kojim smo prošli, Martinovu košaru i kulu u Glavašu... i ne možemo vjerovati koliko smo toga jučer prohodali, čudimo se sami sebi... gledamo tu ljepotu i opet uživamo sjećajući se krajolika kojima smo prolazili...

 Nakon odmora na vrhu, fotkanja i razgledavanja okolice, polako se spuštamo istim putem u Kijevo.

Ondje nas dočekuje ekipa koja je ostala, razmjenjujemo priče i iskustva, malo nešto gricnemo i popijemo, spremamo stvari u bus, pozdravljamo se s domaćinima i krećemo put naše Slavonije, s jednim kraćim stajanjem u Prijedoru, kahva i čevapi. I sretno smo stigli u kasne noćne sate, puni dojmova koji će nas „ hraniti“ do nekog sljedećeg planinarenja.

Ružica Petrović

Fotografije

DSCF3309-001DSCF3371-001DSCF3387-001DSCF3420-001DSCF3434-001DSCF3471-001DSCF3534-00120170430_170045-001DSCF3648-001DSCF3682-001DSCN3568-001DSCN3571-001DSCN3580-001DSCN3591-001DSCN3616-001DSCN3623-001DSCN3637-001DSCN3644-001DSCN3650-001DSCN3658-001DSCN3668-001DSCN3673-001DSCN3689-001DSCN3691-001DSCN3693-001DSCN3694-001DSCN3706-001DSCN3711-001DSCN3721-001DSCN3775-001DSCN3781-001DSCN3789-001