Kamniške alpe 2015.g.

Na putu prema gore ovaj smo vikend proveli u susjednoj Sloveniji, zavirili u prekrasan kutak planina i dolina Alpi i otkrili netaknutu prirodu i savršen mir.

Sve je počelo u petak u 16.00 sati polaskom iz našeg dragog grada sa standardnog mjesta. Ushićenje je plamsalo u startu jer smo bili oduševljeni autobusom visoke klase na kakav se nismo navikli. Brzo smo se zavalili svatko u svoje sjedalo i druženje je počelo uz domaće specijalitete. Za uvod u dobru logistiku pomogle su kiflice te Tunine jabuke i kruške kojima smo napunili naše trbuščiće. Oko pola 11 naveče stižemo na naš cilj u Kamnišku Bistricu. Smještamo se u tople sobice u prekrasnom planinarskom domu na 600 mnv gdje noćimo.

U subotu se budimo rano, u 6.00 ujutro kako bi u 7.00 već krenuli u našu uzbudljivu avanturu. Nakon jutarnje kavice i doručka pakujemo stvari, te višak ostavljamo u busu. Nakon obiteljske fotografije sa planinarom-lovcem započinje naša nezaboravna planinarska avantura od doma u Kamiškoj Bistrici sa 600 mnv do Kamniške koče na Kamniškom sedlu.
Odmah iza doma smjerokaz pokazuje desno i započinje uspon. Staza ide vrlo oštro uzbrdo građenim planinarskim putem do početne stanice teretne žičare. Nakon 200 m visinske razlike otkucaji srca su nam naglo porasli. Pravimo pauzu. Divimo se i čudimo razvijenom sportskom duhu Slovenaca budući da nas je zaobišao znatan broj brdskih maratonaca.
Prekrasnom stazom kroz zelenu šumu punu ciklama i drugog bajkovitog cvijeća dolazimo do nadstrešnice s klupama koju su napravili pastiri, a nalazi se na 1415 m nadmorske visine. Tu smo se okrijepili, pričekali jedni druge te nastavili naš put. Nakon toga staza ide još za kratko kroz šumu, ali sada po siparu, nešto oštrije se penje te se nastavlja na livadu pa po njoj do završnog uspona na Kamniško Sedlo. Staza je prožeta mirisima cvijeća i bilja, a s povećanjem nadmorske visine pružaju su se nezaboravni vidici.
Nakon toga slijedi uspon vrlo oštro uzbrdo, u zavojima, građenom planinarskom stazom, najprije po siparu kroz klekovinu a zatim po livadi do izlaska na Kamniško sedlo. Završni uspon je oštar, ali nije opasan, niti složen. Zahtjeva dosta kondicije, a budući da je dan bio vruć, bilo je neophodno i dosta vode jer se staza pruža po otvorenom terenu direktno izloženom suncu. Skoro po slovenskom vremenu (nakon 3 i pol sata) ukazuje se planinarski dom na Kamniškom sedlu i stijeg sa slovenskom zastavom. Nakon kratke okrijepe na terasi doma na kojoj je bilo čak i četverogodišnjih slovenskih dječaka odlazimo iznad doma ovjekovječiti najljepše vidike. Za sve zaljubljenike u planine vidici sa Kamniškog sedla na najreprenzentativnije dijelove Kamniških Alpi nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Planina ponekad liječi! Nije ovo samo fraza potaknuta nekim estetskim zanosom, nego stvarna činjenica. Ako vam išta može pomoći u ovom trenutku, onda je to lagani alpski povjetarac koji se razlijeva duž snenih livada, gordih litica te se uzdiže i grli stamene vrhove. Samo mi planinari, posebna vrsta ljudi, i tek poneki crni alpski kos, imamo tu privilegiju dići se iznad planine te ju promatrati u posebnoj sinergiji svih njenih mirisa, boja i pogleda.
Vidici sa Kamniškog sedla su očaravajući. S jedne strane na čaroban slap Rinka i Orlovo gnijezdo za koji kažu da ima čarobnu karakteristiku – puni energijom, a s druge strane na velike planinske masive koji svojom smjelošću oduzimaju dah. Doista, malo toga što Bog stvori, može se pohvaliti takvom magičnom privlačnošću i opojnošću oblika što obuzme svako oko, srce i dušu čim im se približi! Nakon bezbroj ovjekovječenih trenutaka u ovom raju spuštamo se do doma gdje vrijeme prođe u dojmovima s ovog posebnog izleta. U 15.00 sati je potom uslijedio uspon na Branu na 2252 m/nm. Nakon večere razveselila nas je mala ekipa planinara iz Koprivnice s kojom smo uz zvuke gitare i riječi poznatih ljubavnih pjesama upotpunili ugodno druženje u domu. Spavati smo išli rano obzirom da smo se u nedjelju morali rano i probuditi.
Svanula je i nedjelja naš zadnji i najupečatljiviji dan izleta. U pola 7 smo se već pozdravili sa našim dragim slovenskim domaćinima i krenuli u nove planinarke pobjede. Već nakon nekoliko metara započinje adrenalinsko penjanje odnosno penjanje osiguranim klinčanim putovima ili „via Ferrata“. Ovo je naročito uzbudljivo ne zbog samog uspona na neki vrh (ponekad put i ne vodi do vrha) nego zbog načina na koji se dođe na vrh. Slično kao u alpinizmu ovdje imamo pomoć već postavljenih osiguranja u stijeni. Uz krajnji oprez koračali smo lagano nosom uprtim u glomaznu stijenu koncentrirani isključivo na mjesto na koje ćemo zakoračiti kao u nekom gracioznom plesu. Naravno da smo svi uspjeli bez problema savladati ovakvu nama neobičnu planinarsku stazu. Nakon 2 sata pravog planinarkog „plesa“ osvajamo vrh Planjavu na 2394 mnv. S Planjave se pružaju bajkoviti vidici, a jedan od njih je i na čarobnu Logarsku dolinu – kažu najljepšu u Sloveniji koja nam je bila krajnji cilj našeg putovanja. Zelenilo, svjež zrak i netaknuta priroda ostavljaju dojam kao da smo u raju. Nakon brojnih fotografija i upijanja tih savršenih rajskih vidika napuštamo Planjavu i krećemo prema Ojstrici.
Sunce i danas prži nemilosrdno i osjećamo ga intenzivno na vlastitoj koži. Između Planjave i Ojstrice negdje na 2300 mnv odlučili smo napraviti pauzu za ručak. Bila je to posebna planinarska rajska gozba na vedrom nebu. Nakon odmora kreće spust. Trebalo je dosta pozornosti da bi se spustili u podnožje Ojstrice. Prsti na nogama su boljeli, koljena bila na izdisaju, koža je sve više pekla, a snaga popuštala. Nakon 5 sati hoda našli smo se pred veličanstvenom Ojstricom. Stajala je ispred nas kao neka ponosna princeza, a mi tako maleni podno nje. Trebalo je sad donijeti tešku odluku. Idemo li na vrh ili ne? Onda nam se ukazao božji prst koji je signalizirao da ovoga puta to nije dobra ideja te smo poslušali božji savjet. Ojstrica je ostala neispenjana ali ne može se svaka princeza lako osvojiti. Nije nam bilo žao budući da nas je čekao dug put do cilja, a mi smo već bili poprilično umorni. Slijedio je vrlo zahtjevan strmi spust čez Škarje koji ću pamtiti po proklizavanju po siparu i bolovima u prstima. Nakon dužeg spuštanja konačno okrijepa u planinarskom domu gdje su neki ohladili noge u drvenom koritu s izvorskom vodom. Do Koče na Klemenčnoj jami nam je ostalo zadnjih sat vremena spusta koje smo odradili sa zadovoljstvom. Neki su čak i utrčavali u cilj. Tamo nas je čekala nekolicina naših dragih planinira koji su se spustili dolje dionicom koju smo prehodali prethodni dan.

Najzaslužniji za ovo neprocjenjivo planinarsko zadovoljstvo na izletu bili su naši organizatori i vodiči. Stoga hvala prvoj dami, odnosno glavnom i odgovornom uredniku ovog izleta, Kseniji Vilić koja je svaki trenutak savjesno i odgovorno brinula o svojim sudionicima. Hvala našim vodičima Damiru Ižakoviću i Darku Prusini na umjerenom i sigurnom koraku. Uspjeh izleta je kad skupina funkcionira kao pojedinac i kada vodiči uživaju puno povjerenje svoje skupine.

Bogatiji za još jedno alpsko planinarsko iskustvo putujemo ka svjetlima urbane površnosti nestrpljivi za ponovnim susretom s planinom! Svim sudionicima hvala na energiji, hrabrosti i odvažnosti koju su pokazali na ovom nezaboravnom izletu.

Vaša planinarka

Valentina Bušić

Fotografije

20150712_054836_001P7100004-001P7110016-001P7110039-001P7110091-001P7110096-001P7110099-001P7110104-001P7110120-001P7110130-001P7120137-001P7120141-001P7120142-001P7120144-001P7120145-001P7120172-001P7120190-001Ksenija_posterP1010250P1010254P1010259P1010275P1010304P1010367P1010384P1010405P1010445P1010472P1010493P1010501P1010509P1010521P1010577P1010599P1010606P1010629P1010637P1010642P1010648P1010649P1010663P1010677P1010692P1010720P1010732P1010736P1010762P7110031P7110046P7120063IMG_8266IMG_8267IMG_8285IMG_8358IMG_8369IMG_8417IMG_8441IMG_8567IMG_8576IMG_8603IMG_8614IMG_8667IMG_8675IMG_8729IMG_8791