Storžič

Naše odredište proteklog vikenda (23 i 24. svibnja 2015) bio je najzapadniji dvijetisućnjak Kamniško Savinjskih alpi, Storžić 21.. m . Ime je dobio po markantnom stožastom obliku.

U rano subotnje jutro, praćeni kišom, puni entuzijazma krećemo na pohod.

Nakon 8 sati vožnje, uz dakako , povremena stajanja za kavu,…stigli smo u Preddvor, točnije u selo Mače. Grupa od dvadeset pet hrabrih zanatlija i jankovčana , već je pri obuvanju „gojzerica“ osjećala adrenalin i nemir u nogama.

Uspon smo počeli južnom stranom, stazom obraslom travom i mjestimičnim kamenjem.

Putem smo imali priliku uživati u raznovrsnoj flori toga kraja, prekrasnim vidicima na Kranj, Ljubljanu i Krvavec.

Nakon cca 3 h hoda, mokri do kože, što od kiše, što od znoja, ugledali smo dom na Kališču.

Smjestio se na 1744 m na jugozapadnom djelu grebena.

Pobjegli smo unutra kako bi se što prije posušili i zagrijali, sa prekrasne trase ionako se nije vidjelo ništa.

U domu su nas dočekali gostoljubivi domaćini, a koji su cijelo vrijeme našeg boravka stoički podnosili sve „planinarske mušice“ i to sa osmijehom na licu.

Kušali smo prave domaće štrukle, heljdine žgance, jotu…tako da nam ni višesatno sušenje jakni, hlača, majica nije teško palo.

Sreću sa vremenom baš nismo imali toga poslijepodneva, pa smo uspon na vrh odgodili za sutradan. Kada je vjetar rastjerao oblake , kao na dlanu otvorila se slika prekrasne doline.

Promrzli i u neizvjesnosti, hoćemo li sutra uspjeti u naumu da se popnemo na Storžić, ponovili smo još jednu planinarsku lekciju, na 2000 m čak i u ovo doba godine,treba nositi vreće za spavanje .

Nedjelja, hladna i jasna. Domaćini nas odgovaraju od uspona radi jakog vjetra. No naš hrabri Darko u hipu odlučuje , idemo.

Staza na početku lagano uzbrdo, što dalje to strmija. Po slovenski „delno zahtevna označena pot“. S većom nadmorskom visinom otvaraju nam se sve ljepši vidici, izmjenjuju se sva četiri godišnja doba, sunce se poigrava sa oblacima, oblaci sa vjetrom. Na pojedinim dijelovima primorani smo koristiti i ruke.

Snijeg i magla nisu nam dali do samoga vrha, ostalo je ne ispenjano stotinjak metara , sve što smo mogli vidjeti je proces nastajanja oblaka.Mrvicu smo razočarani.

Strmom stazom vraćamo se do doma, oni najhrabriji odlaze na Bešeljsko sedlo.

Nakon pauze za ručak, pakiramo rance i krećemo put Mača, do autobusa.

Izlazi sunce, Storžić se izdiže u svoj svojoj ljepoti, bacamo na njega  još jedan pogled.

E kada bi svaki vikend mogli trknuti na ovaj djetisućnjak, onako prije ručka. Gdje bi nam bio kraj??

 

P.S. poluvodiči obećavaju : „Doći ćemo opet!“

 

Mirela Šefčić

Fotografije

P5230012-001P5230024-001P5230025-001P5230031-001P5230037-001P5230040-001P5230042-001P5230054-001P5230058-001P5230074-001P5240093-001P5240095-001P5240102-001P5240103-001P5240104-001P5240105-001P5240107-001P5240108-001P5240111-001P5240113-001P5240125-001