Triglav 2014.

S obzirom da sam dobila prvu priliku pisanja kratkog osvrta za odrađeni izlet neću je propustiti. Premda nisam dugo pisala nikakvu poeziju, eseje i proze, samo isključivo znanstveno istraživačke radove nadam se da će ovaj moj doprinos biti u skladu sa zahtjevanim sadržajem.
Nisam dugo član ovog društva, ali sam proživila s njima dosada već puno lijepih i nezaboravnih trenutaka.
Pričalo se još davno o izletu na Triglav i tu sam si pomislila „ ma popet ću se i ja na taj Triglav samo kad budem imala malo više kondicije“. I evo došao je i taj trenutak. Još dok smo bili u Sisku i Petrinji Vlado, vođa puta, me pitao želim li ići na Triglav i pristala sam.
Krenuli smo u četvrtak 10. srpnja u 16.00 h ispred Bille. Kiša je lila tako da smo uspjeli pokisnuti ispred samog autobusa. U zadnji tren smo se svi skupili i krenuli na put. Kako to obično biva u autobusu nismo se još  ni smjestili već smo počeli služiti domaće specijalitete uglavnom kiflice. Ja sam prva probila led sa kiflicama a onda su se redom nizale i druge pa smo rekli da trebamo napraviti degustaciju i ocjenjivanje.
U autobusu je vladala vesela i razdragana atmosfera. Predveče dolazimo na granicu sa Slovenijom i tu je kratak zastoj. Zezali smo se da je zastoj jel nismo pojeli sve kiflice, ali ipak smo nekako prošli granicu. Poslije ponoći dolazimo u Kovinarsku koču gdje noćimo.
Sobica u kojoj smo spavali je bila simpatična i uredna. Ujutro kad smo se probudili ostali smo zatečeni ljepotom koja nas je vani dočekala. Domaćini su bili jako ljubazni, susretljivi i uslužni.
Poslije doručka i jutarnje kavice nastala je polemika oko težine ruksaka budući da smo svi malo pretjerali sa pakovanjem pa smo si htjeli olakšati put eliminacijom nekih stvari. Teško je donijeti odluku što će nam sve trebati a što neće pogotovo nama ženama. Nama uvijek sve treba.  Prije  polaska jedna obiteljska fotografija i krećemo na put.
Koncepcija o manjim  grupama koja je bila unaprijed pripremljena za hodanje je propala budući da smo se reorganizirali prema vlastitim mogućnostima. Svi smo bili uzbuđeni i puni energije, ali smo se zbog težine ranca ubrzo svi preznojili. Put je u početku bio lagan, čisti užitak. Podsjetio me na poznatu priču o djevojčici Heidi iz veselih dječjih snova o idiličnom životu na Alpama. Prolazili smo kroz borovu šumu, šarene livade i pašnjake te se popeli do Prgarce gdje smo malo odahnuli. Bila je to prekrasna drvena pastirska kućica na proplanku koja je imala iza mali bivak odnosno planinarko sklonište. Pogled s te tople drvenjare s dušom u sebi na dolinu Krme je predivan pa smo to iskoristili za fotografiranje.
Kada smo se svi skupili malo odahnuli i odmorili krenuli smo dalje. Put je postajao malo strmiji pa je trebalo i više opreza. Došli smo i do prvog snijega. Bilo je pravo uzbuđenje hodati po snijegu usred ljeta. Imali smo sreću da je dan miran i predivno sunčano vrijeme. Gazeći pažljivo preko snježnih ledenih krpa kao po jajima nakon ukupno 8 sati hoda (3,5 slovenskih) dolazimo na visoku ledinu s južne strane Triglava na 2401 m gdje nas očekuju ljubazne domaćice u domu Planika. Zadovoljili smo cilj za ovaj dan. Svi su bili sretni što su došli budući da je put sa rancima na leđima zaista bio duuug i naporan.
Dio nas se smjestio u manje sobe, a dio u „skupno ležišče“. Nadali smo se da će nam sobice malo zagrijati jel je vani bilo jako hladno. Premda smo noćili u hladnim sobama ipak nije bilo hladno valjda zbog toplog planinarskog srca, čitajte u zagradi 5 slojeva tople odjeće i dva debela pokrivača. Vani je jako puhao hladan vjetar i mi smo odlučili da je nama uspon do Planike sasvim zadovoljavajuć rezultat i cilj ovog izleta jel nismo bili sigurni hoćemo li ići na vrh Triglava ili nećemo. Međutim kad smo prespavali rodio se u nama neki novi osjećaj da ipak idemo svi na vrh.
I osvanula je subota i  s njom prekrasan sunčani dan. Naš euforični vođa Darko Prusina potvrdio je da se ide na najviši vrh Triglava i svi smo brzo doručkovali i pripremili se za put, ali nitko od nas nije slutio kakva će iskušenja i strmine zapravo uslijediti.
Uspon na vrh počinje od planinarske kuće preko snijega a onda slijede prave nevolje. Strmi uspon na kojemu ćete svakako brzo shvatiti koliko imate psihičke snage u sebi. Ponekad imate osjećaj da od umora više ne možete pomaknuti ni nožni prst u cipeli, a onda se ipak trgnete i napravite korak dva, polako i nježno. A spoznati ćete i tko su vam istinsko drage osobe koje će se svakako radovati vašemu usponu, ali još više povratku kući.
Od cijelog uspona urezali su mi se u sjećanje klinovi i čelična užad koji su bili neophodni za ovakav uspon. Prvo olakšanje slijedi tek kad ste se popeli na Mali Triglav jer tu više nema strmog uspona, ali zato slijedi uska stazica od Malog do Velikog Triglava te kosine lijevo i desno uz vas pa nema baš prilike za opuštanje. I na kraju Aljažev stup na vrhu Triglava! Sve te opasnosti koje bdiju nad vama će nadoknaditi pogled s vrha  koji će ispuniti sva vaša čula, milovat će vam dušu i taj osjećaj nikada nećete zaboraviti. Zapravo on će vas osvojiti i tu toplinu života nositi ćete zauvijek u sebi sa snažnim porivom vraćanja. I nije slučajno da se planinari na uskom vrhu zadržavaju satima, no i tu je potreban oprez jer se treba vratiti do planinarske kuće prije nego počne kiša koja je bila najavljena.
Spust je bio jednako tako opasan kao i uspon ako ne i opasniji, ali smo se na vrhu napunili nekom čudnom energijom koja nas je držala dolje do doma. Svi smo se sretno spustili do doma i zato trebamo zahvaliti, osim nebeskim čuvarima i dvojici naših divnih ljudi, vođama puta, Vladi Pavičiću i Darku Prusini koji su nas podučili kako se ponašati i ujedno uživati na planini na najsigurniji mogući način. Ovaj mi je izlet bio najljepša avantura a ujedno i najveći planinarski podvig u životu. Od svega bitan je samo zdrav duh i ustrajnost, želja za nečim novim, većim od nas samih, želja za upoznavanjem našeg planeta na način da vidimo svojim očima ono što je priroda stvarala milijunima godina. Ponosni smo što smo osvojili taj vrh od 2864 m jer smo iskoristili svaki svoj atom snage da bi cilj bio postignut.


Svima Vama neizmjerno hvala na dobroj volji, hrabrosti toplim srcima i ljubavi!


Vaša planinarka
Valentina Bušić

Fotografije