Sijelo - Lisac

06. - 08. 12. 2014.g.

KAKO JE LISAC OSVOJIO NAS, A NE MI NJEGA

Za mene postoji samo putovanje putovima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha.” - Don Juan

Bio je to savršen bijeg od svakodnevnog zagađenja, s odličnim razlogom za popiti koju i skontati se s nekim druženja radi.

Krenusmo tako nas šestero 06.12.2013. U 17h s ponekim tehničkim problemima zvani torbice i osobne, što pripisujemo "reise-fiber", no Bogu "fala" da se kiflice, rolnice i "pucle" nisu "pogubile"

Relativno brzo stigosmo, s obzirom da je zbog cmoljavog vremena i blatne ceste vožnja više izgledala kao s "ratnim" farovima.

Zenica nam se brzo ukazala i Lisac sa svojim brežuljcima, brdima, kosama i padinama s jedne strane i Vepar s druge koji čine klanac vijugavoj rijeci Bosni i koja će vrhunac vijugavosti doživjeti oko Vranduka.

Nakon ugodnog dočeka naših dragih domaćina PD "Tajan" Zenica, ostavljanja auta na sigurno, krenusmo podno Lisca oko 23 sata s našim vodičem i predsjednikom društva Suvadom, natovareni stvarima što i možda previše. Ali zlu ne trebalo, jer ne daj Bože da visok snijeg napada pa da do Božića ostanemo, bitno da se dobre zalihe kobasice, vina i rakije ima.

Onaj prvi pola-satni uspon na cesti je već naveo neke da se počnu skidati.

Noć, ledena kiša koja je par sati ranije pala i napravila ledenu stazu nije omela dobro raspoloženje koje nas je pratilo do vrha. Nekako u hipu je prošlo 3 h penjanja pa stigosmo u dom oko 2h poslije ponoći gdje nas doćekaše Almina velikog osmjeha na kraju puta, Šera s metlom za snijeg i Advija kao Semenik* s vrućom juhom za okrepu. Ne bijasmo jedini u to doba, jedna je grupa već naveliko pjevala u velikoj sali, što za nas bijaše previše za prvu noć. Mi smo svoju snagu otišli čuvati u krpe za sutra, odnosno danas.

Na naše (ne)iznenađenje dom poprilično se napunivši gostima raznih društava iz Bosne, ali i naših dragih kolega planinara iz Našica i Kutjeva. Nakon „bombastičnog“ doručka naše drage domaćice, ipak odlučismo krenuti na vrh kraćom stazom, onom od 35 min. Doista nema smisla za dužu kad je Advija od nas napravila „trudne stjenice“.

I krenula tako vesela družina, s preostalim lepinjicama i komadom dimljena sira na „teški“ uspon prema vrhu u sigurnim Šerinim rukama kao vodiča. Vrijeme nas nije moglo bolje poslužiti, kao da su se Svarog* i Stribor* dogovorili nam još više uljepšati dan.

 No, nismo računali kakav je lisac taj Lisac. Kontradiktorni mudrac rekli bi mnogi. S jedne strane garav mu nos željeznog dima, a s druge strane čuva gomilu čistog zraka. Tko bi rekao da na vrhu možeš doživjeti sebe iako nisi u planinarskoj kondiciji. Upravo je jedan takav sačuvao zdrav razum i sjetio se da mu je čist zrak neophodan, sagradivši utočište visoko od Velesovih* prstiju i čovjekovih očiju žednih zlatnih jaja i ruku koje olako posežu za sjekirom. U tom odrazu vječne mladosti gdje vjetar bukovu kosu češlja i voda blago dodiruje njegovo lice, priča nam lukavi Lisac, svojim jednakim tonom omamljuje. Sve je kao san….

Ne gledasmo vrijeme koje nam otme taj nijemi svjedok da i noć padne. Požurismo se u dom jer već domaćini naši, nakon 7 sati, GSS pomisliše zvati.

Nema spavanja ni odmora jer san i umor k'o rukom bijahu odnešeni. Harmonika svira, nektar se toči, sevdah dušu oslobađa. Prijateljstva se rađaju, ljubavi na sunce izlaze. Nema zadrške, nema kajanja.

Potrajaše gozba kako za koga, ali jutro nosi svoje. Vrijeme je da se krene kućama i svojim svakodnevicama. Ni pri silasku esencija ne nestaje. Pjesma se putem čuje, neki čak i pauze dûže.

Odosmo tako ostavivši Lisac iza sebe što odoljeva svim godišnjim dobima kao i svim ljudskim rušilačkim dobima. No ne zauvijek, zove mudrac ponovno k sebi. A to je pozivnica koju ćemo rado prihvatiti.

Uskoro.

*Semenik (Karas) – bog jela i pića, slavensko božanstvo

*Svarog (Svarun) – bog stvoritelj svijeta, prvi bog sunca

*Stribor (Stribog) – bog vjetra i šume

*Veles (Volos, Voloh) – bog zemlje, ratarstva, zaštitnik pastira, voda i podzemlja, prijevare

Tajči                  

P.S. naravno da u svoj toj esenciji zaboravih u domu elektronsko čudo zvano mobitel 

Fotografije

Slika1Slika11Slika14Slika16Slika2Slika20Slika4Slika7Slika9